«Jošte je iz poganskih vremena ostalo u naših narodnih običajih, da se u predvečerje Ivandana pale kriesovi, a kako je naš grad u svemu narodan, tako je on i danas zadržao mnogi narodni običaj, koji se je izgubio već davno u drugih krajevih, odnosno gradovih…da tako proslave nastup ljeta, kao što su ga slavili stari Hrvati za pogansko doba.«
( Svjetlo, 1897. godine)
Najstariji zapis o Ivanjskom krijesu datira iz 1779. godine. Lokacija paljenja krijesova od tada se nije promijenila. Prvi krijesovi zapaljeni su na polju pored rijeke Kupe na predjelu Struge na Gazi, a običaj je ubrzo započet i na drugoj obali na Baniji. Vječno rivalstvo Banije i Gaze, susjeda s lijeve i desne obale Kupe, time je dignuto na novu razinu i takmičarski duh se rasplamsava svake godine u noći uoči Ivanja. Gažani i Banijci natječu se od tada u veličini, ljepoti i trajanju izgaranja krijesova.
Običaj obrednog paljenja vatri za suncostaja, kada je dan najduži i Sunce najviše na nebu, vrlo je star i na karlovačkom području prisutan stoljećima. Paljenje krijesova kroz davna vremena simbolizira Sunce i pokušaj je prizivanja dobrog ljetnog uroda žita. Krijesovi tako postaju i simbol karlovačkih lađara koji su stoljećima Kupom razvijali žitnu trgovinu. Žitne lađe već dugo ne plove, a gradska pristaništa su pusta, osim za Ivanje kada obje kupske obale obasja svjetlost krijesova.
Od 1966. godine Kupski krijesovi, kako su se tada zvali, prestaju biti tek svečanost dvaju gradskih četvrti, a glas o njima nadaleko se širi. Brojne goste iz Hrvatske i inozemstva dočekuje vesela pjesma i ples, potezanje konopca između Gažana i Banijaca, vožnja čamcima, letovi balona i zmajeva, brojne poslastice, raskošni vatromet. Svetkovina traje dugo u noć, sve dok tinja i posljednja iskra krijesa.
Neobičan je ovo grad, rivalstvo stanovnika dvije suprotne obale oduvijek je spajalo ljude više nego svi mostovi grada. A kad smo već kod mosta, most koji spaja Baniju i Gazu, zove se Banijanski most. Da li je itko raspirio raspravu kako je to moguće? Zašto nije Gažanski? Hmm…