Josip Stiller

Josip Stiller

Josip Stiller

Josip Stiller je arhitekt, urbanist i vizionar čija je građevinska ostavština dala Karlovcu današnje prepoznatljive vizure. Rodom je iz Češke, ali se malo zna o njegovom životu prije dolaska u Karlovac. Došavši kao mladić u grad, počeo je karijeru kao zidarski palir, zatim postao fortifikacijski majstor, obnašao je dužnosti konzula i zamjenika suca i stekao visoki ugled u gradu. Njegov stil prepoznatljiv je kroz rekonstrukciju stare Gradske vijećnice, projektirao je i gradio građanske kuće, nadogradio franjevački samostan i započeo gradnju bolnice na Dubovcu. Proširio je crkvu sv. Trojice i nadogradio gornji kat zvonika i započeo obnovu Vatrogasnom doma. 

Najveće ostvarenje koje je Stiller ostavio u trajno nasljeđe Karlovca je izgradnja pravoslavne crkve sv. Nikole. Život je završio nesretnim slučajem utopivši se u rijeci Mrežnici. Iza njega je ostalo nekoliko nedovršenih planova i idejnih projekata, ali ono što je dovršio zauvijek je definiralo današnji izgled grada.  

Obitelj Vranyczany-Dobrinović

Obitelj Vranyczany-Dobrinović

Obitelj Vranyczany-Dobrinović

Članovi obitelji Vranyczany-Dobrinović akteri su najuzbudljivijih događaja hrvatske povijesti od 15. stoljeća do današnjih dana. Koliki su značaj i utjecaj imali, najbolje ćete shvatiti pogledom na najveću palaču na Zrinskom trgu, karlovačkom Korzu, kao i na obiteljsku grobnicu Vranyczanyjevih na katoličkom groblju na Dubovcu. Svaki je karlovački trgovac i obrtnik nastojao da mu pročelje vlastite kuće bude legitimacija društvenog položaja i imovnog stanja, a zadnje počivalište u mauzoleju kao trajnom spomeniku jednog života. 

I današnje doba obilježeno je njihovim utjecajem pa je tako i prvi hrvatski ministar turizma bio Janko Vranyczany-Dobrinović. Djelići hrvatske i karlovačke povijesti sastavljeni su od mozaika njihovih imena. Ambroz st. Vranyczany jedan je od utemeljitelja Matice ilirske (danas Matice hrvatske), Ambroz ml. bio je načelnik financija u vladi bana Jelačića i otvorio je prvu plesnu školu u Zagrebu, Nikola je bio poznati dobrotvor i osnivač prve pivovare u Karlovcu, Emanuel je ostao zapamćen kao gospodarstvenik i veleposlanik, a Ljudevit prvi hrvatski fotoamater i utemeljitelj Društva umjetnika u Zagrebu.

Žene u obitelji nimalo nisu zaostajale od muških pripadnika obitelji. Francisca je nakon smrti supruga preuzela posao brodovlasnika riječnih brodova u Sisku, Ambrozova supruga Wanda Marija Magdalena Ida (Dedee), prva je Hrvatica s diplomom Montessori-pedagoga, a Ada je bila inspiracija mnogim hrvatskim slikarima zbog svoje ljepote i profinjenosti. Žene su to ispred svog vremena koje su često bile pokretačice društvenih promjena.  

Martin (Matija) Gambon

Martin (Matija) Gambon

Martin (Matija) Gambon

Martin Gambon bio je graditelj tvrđave Karlovac. Podrijetlom je bio iz sjeverne Italije i u to doba jedan od vodećih majstora graditeljstva. Jedna tiha karlovačka ulica nosi danas njegovo ime i nalazi se u staroj Zvijezdi na rubu šanca i bedema kojeg je gradio. Ponegdje se u literaturi spominje kao Matija što pripisujemo teško čitljivim rukopisima povijesne dokumentacije. Iako je Martin Gambon bio glavni inženjer i voditelj gradilišta, Karlovac je dobio ime po nadvojvodi Karlu Habsburškom, idejnom začetniku grada.   

„Mučna i naporna bijaše gradnja tvrđe karlovačke. Močvarno tlo otežavalo je radnju.“ Tako kažu stari zapisi. Gradnja je započeta 13. srpnja 1579. godine i time je Karlovac jedan od rijetkih gradova koji ima točan datum nastanka. 

Karlovačka je tvrđava svojim tlocrtom u obliku pravilne šesterokrake zvijezde lijep primjer fortifikacijskoga graditeljstva. Bila je okružena opkopima u koje se u slučaju opasnosti puštala voda iz Kupe i Korane. Karlovcu je bila namijenjena važna uloga u obrani od Turaka, koji ga nikad nisu osvojili. Jedna od legendi kaže da je u temelje ugrađeno devet stotina turskih glava koje su “čuvale grad”. Istinitost legende zna samo Gambon. 

Mirko i Stjepan Seljan

Mirko i Stjepan Seljan

Mirko i Stjepan Seljan

Braća Seljan najpoznatiji su karlovački svjetski putnici. Mirko Seljan rodio se 5. travnja 1871., a njegov mlađi brat Stjepan 19. kolovoza 1875. u Karlovcu. Nakon završetka osnovne škole kreću na put po Europi što se pokazuje kao dobro iskustvo za kasnije ekspedicije. Mirko je već 1898. g. osvojio naslov “Champion of Globetrotter” za svoj podvig u kojem je za 110 dana uspio pješice prijeći put od Petrograda do Pariza. 

Poneseni knjigama o nepoznatim krajevima, dva su se brata 1899. uputila u Afriku. Nakon mnogih nedaća stižu u Abesiniju gdje ih car Menelik II imenuje povjerenicima u državnoj upravi. Seljani istražuju područja Rudolfova i Stefanijina jezera, te obavljaju prva geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja toga kraja. No, ubrzo već pakiraju opremu i 1903. kreću u Južnu Ameriku. Ondje organiziraju nekoliko ekspedicija u nepoznata područja. Prvi određuju položaj slapova Salto de Guayara, utvrđuju tok nekoliko južnoameričkih rijeka i prikupljaju važnu dokumentaciju o životu domorodačkih plemena. Istražuju i nalazišta kaučuka i zlata te način njihove eksploatacije u nepristupačnim i negostoljubivim područjima.

Njihova najvažnija zamisao, spajanje Atlantskog i Tihog oceana kanalom koji bi se nadovezivao na rijeku Amazonu, nije se ostvarila. Taj smioni projekt ugasio se nakon iznenadne i nerazjašnjene smrti Mirka Seljana 1913. godine u bespućima Perua. Stjepan Seljan u knjizi objavljenoj 1919. tvrdi da je Mirko ubijen. Drugi izvori govore o smrti od gladi, o sukobu s Indijancima, poplavama, nestanku u prašumi, pa i krvavom piru ljudoždera s ispijanjem mozga iz lubanje. Činjenica je da službeni uzrok smrti nije nikada utvrđen. Nakon Mirkovog nestanka mladi brat Stjepan povukao se u Brazil, gdje se bavio eksploatacijom manganove rudače. Umro je u gradiću Ouro Preto 1936. godine.

Danas u Karlovcu djeluje CEIK Braća Seljan – Prvi hrvatski eksplorer klub sa sjedištem u Karlovcu nazvan po imenu slavne braće istraživača iz Karlovca. Njihova rodna kuća još uvijek stoji kao sjećanje na hrabrost i avanturistički duha karlovačkih istraživača.

 

Mirko i Stjepan Seljan
Ivan Mažuranić

Ivan Mažuranić

Ivan Mažuranić

Ivan Mažuranić je, osim što je bio hrvatski ban, bio je i jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 19. stoljeća. Njegovo najpoznatije djelo je ep Smrt Smail-age Čengića i prvo javno čitanje Mažuranićeva epa bilo je u Karlovcu 1847. godine. 

Rođen je 18. srpnja 1814. u Novom Vinodolskom, srednju školu pohađao je u Rijeci, Szombathelyu i Zagrebu gdje je studirao pravo. U Karlovac dolazi kako bi se zaposlio kao odvjetnik, neplanirano zaljubio i oženio te ostvario najveća postignuća u književnosti.

Do 1849. godine Mažuranić je najistaknutiji vođa tzv. karlovačke grupe Ilirskog pokreta i upravo za vrijeme boravka u Karlovcu postiže vrhunac svog književnog stvaranja. Od 1871. do 1880. godine obnaša bansku dužnost, nakon čega napušta svaku političku aktivnost i živi povučeno, baveći se matematikom i astronomijom.

Zbog njegove velike popularnosti nalazi se na hrvatskoj novčanici od 100 kuna.

Ivan Mažuranić
Dragojla Jarnević

Dragojla Jarnević

Dragojla Jarnević

Dragojla Jarnević bila je impulzivna žena ispred svog vremena, priuštila je sebi bez predrasuda sve što život pruža. Mogli bismo je nazvati prvom feministicom Karlovca u doba kada taj pojam nije niti postojao. Postala je poznata po tome što se upustila u avanturu planinarenja u doba kad je teško nailazila na istomišljenike i u muškom društvu. Postala je prva žena alpinistica popevši se na stijenu na Okiću koja i danas pruža izazov penjačima. 

Proslavila se, u stvari, kao najznačajnija karlovačka književna predstavnica Ilirskog pokreta. Bila je kći trgovca željeznom robom, samouka krojačica, odgojiteljica i učiteljica. Osnovnu školu završila je u Karlovcu. Dugo je radila u Grazu, Trstu i Veneciji po plemićkim domovima kao odgojiteljica. Svoje radove objavljivala je na stranicama Gajeve Danice, Vrazova Kola, Schallova Pilgera, u Nevenu, Glasnonoši, Obzoru, Smilju, Napretku… Osim pjesama objavila je tri pripovijetke pod nazivom “Domorodne poviesti”.

Najvažnije djelo Dragojle Jarnević je Dnevnik. Pisala ga, s prekidima, pune 42 godine, a rukopis sadrži 1200 stranica teksta. Prvi put je objavljen tek 2000. godine. Riječ je o pravom literarnom spomeniku, pravom „karlovačkom tekstu kulture“. Njegova veličina i značenje leže u tome što se pojavljuje kao knjiga duhovne stvarnosti tog doba s temama politike, filozofije, ljubavi, obiteljskih tajni, putovanja, pučkih zabava i pijanki, bolesti i pogreba, misterija, spletki, neobične teme o uzgoja svilobuba i, na kraju, osvrt na položaj žene u društvu. Cijeli jedan život u koricama knjige.

Dragojla Jarnević